Kô da je sletjela svraka
pa ovlaš papir takla,
ostavila otisak samo,
a onda brzo uzmakla…
U takav je crtež moj
gledao deda dugo!
„O – kakav je maestro,
šta da se kaže drugo!
Pogledajte ovu kuću!
Pa tu je cijela priča –
druže se djeca sa psom!”
Deda mi rad veliča.
Prišla crtežu baka:
„Pa ovo je Pikaso lično!
Obiđoh galerije mnoge,
ne vidjeh ništa slično!“
Gleda ih tata pomno,
i isto ih sluša tako,
smije se pomalo zbunjen,
kritičaru nije lako
da sluša riječi hvale –
jer nisu zbilji ni blizu!
Osuo je mišljenje svoje –
hiljadu riječi u nizu:
„Ovako ne crta ni sova!
Ma ovako ne šara ni svraka.
I nije ovo rad
dostojan đaka prvaka!“
„E, ti si bio Pikaso!!!
Ne, ti si nam bio Dali!!!
Pa ti si odrastao rođen
i nisi bio mali!“,
sasu mu deda u lice,
i još mu je ovo rekô:
„Na svakom portretu tvom –
kô zub da je otekô.
A jednom si nacrtô mačku –
svi smo mislili: ovca!
I sad umjetnik takav
da mom unuku zvoca!“