Osuši mi se šljiva,
nesta je u par dana
do skora bila zelena,
a sada žutih grana.
Lišće joj šumilo skladno
dok lahor nestašni duva,
danas izgleda jadno,
onako gola i suva.
Pokraj Morače znadoh,
rastu smokva i šipak,
djetinjstvu oduška dadoh,
pa šljivu usadih ipak.
Kad luda čežnja se javi,
s jeseni misli uzlete,
neka me plodovi plavi
na moj zavičaj sjete.
Sad evo sjekiru grabim
da je, sirotu, siječem,
a hoću šapatom slabim
da joj još nešto rečem.
Voljeno drvo kad strada,
čovjeka ražalosti,
udarac prvi dok pada,
šapućem šljivi: “OPROSTI…“