Tjera ih od sebe, a one dolaze,
vjesnice nečeg, ilʼ propale nade,
bjelina ekrana kao da ih mami,
svjetove svoje bez njega da grade.
Pobriše ih katkad, alʼ i dalje žive…
kô zločinci pravi na mjesto se vrate
gdje su zločin nad dušom činile,
najčešće u pozne – nesanične sate.
Ko je koga ovdje zapravo stvarao,
prst visoko stoji iznad tastature…
dovoljno je samo dodirnuti – briši,
i da oči kratko pjesnika zažmure…
I ko će opstati – kog će dalje biti:
Pjesnik ili pjesme – ostaje dilema…
Pobrisô ih jeste na samom rađanju,
alʼ ni njega više nad ekranom nema…